Evo da se predstavim, za one koji možda žele da gledaju ovo.
Zovem se Dragana Nikolić, nemam nadimak. Živim sa tatom, roditelji su mi razvedeni. Pored tate, tu su i baba, deda, i mali cuko. Idemo u II razred Ekonomske škole. Ekonomski tehničar. Rođena sam 21.12.1996. Strijelac.
Za onoga koga zanima…
Brata i sestru nemam, ali imam Jovanu i Danijela koji su mi kao stariji brat, i mlađa sestra. Naravno, dvoje jedini ljudi s’kojim mogu nešto da dijelim.
Tu,pored sebe imam i svoju drugu polovinu. O njemu ne želim mnogo da pričam, jednostavno ne želim da svako zna ko je,i šta je. Što manje ljudi zna, veza je uspješnija,zar ne?!
Naravno,kao i svaka suluda djevojčica mojih godina maštam o velikim stvarima, meni za sada nedostižnim.. Ali kao i svako drugi imam snove, želje, nadanja, uspjehe tajne, sretne momente, kao i one tužne, kao svaki čovjek.
Živim svoj život, rijetko će te me viditi u ulozi svađalice Osim ako mi ne dotaknete tačku do koje pobjesnim. Ali u rijetkim slučajevima. Obično samo volim da podjebavam. :D To mi je u krvi ^_^
To je ono ukratko, koga još šta zanima, može mi poslati poruku na mom fb. nalogu.
Heeee. Kad bi svi mi imali sreće da pronađemo nekog takvog. Da nas pogleda u oči i kaže :” Heeej,ljubavi, zašto takav tužan pogled ‘.. Tješe se mnogi na onu poznatu ”Svako nađe svoju srodnu dušu, kad tad.” Al eto, opet nemaju svi tu sreću. Neki ostanu sami, i uživaju u samoći. Neki ‘pak čitav život provedu u zabavljanju. Neki se vjenčaju, razvedu, pa posle tuguju.. A neki opet imaju skladan brak, sreću i nasljednike. Eto ja sam ipak bila među onima koji su sretno zaljubljeni. Da li ću biti zauvijek, to će vrijeme pokazati..
Ali sve što nam je potrebno je da budemo iskreni prema sebi, prema drugima, prije ili kasnije, naće se osoba baš za nas. Kako se to kaže
- Jer, ponekad čovjek ne može sebe da kontroliše, postane bijesan, i čudan, na neki način. Shvati neke stvari, shvati istine o sebi, o drugima.. Prije svega, o sebi. Postane zabrinut, oko gluposti najčešće. Brine se, plače, nervira, čupa kosu.. Pretjeruje u svemu.. I to sve zbog gluposti… Pitam se zašto i sama to ponekad radim.. Pretjeram, pa se posle kajem.. Al’ kasno… i onda sve ispočetka, griješim, kajem se, griješim.. ZAŠTO i dokle ???
Jednostavno, mi ljudi smo takvi, radi sitnica se nerviramo, a velike stvari, velike gluposti nas na neki način, čine sretnim. Takvi smo mi ljudi, mi, velika djeca.
